U Temišvaru sam nažalost, ostao bez moje mobilne kamere. Jednostavno nije radila. A hteo sam da snimim i stare i nove zgrade, napravljene za Čaušeskove, a i posle njegove vladavine, spomenik na kome su slova već dobila rđu, stare zgrade, kako su to građene, balkone.... Sve je bilo čudno sagrađeno. Kao da cementa nije bilo. Ostala je samo armatura. Malter sav otpao.
Nemam primedbe na novoizgrađene zgrade., međutim, videće se za 20-30 godina, jesu li one kvalitetno građene. Eto ja krenuo u obilazak Temišvara. Doručakovao sam u centru grada. Veliki im je centar. Lep. Ne znam da li me podseća na bilo koji grad u kome sam bio. Idući dalje vidim da to nije sve. Ima u Temišvaru još toga da se vidi. Kad sam stigao do crkve presretne me jedan gospodin i pita; odakle, kuda, zašto? Upustih se u razgovor. Na kraju sam morao da odem do njega, da popijem kafu, da doručkujem. A on beše gej. Prvo mi je pričao da je u penziji i da zarađuje kao maser, a kada mi je to rekao donese i neko ulje da me namaže. E pa nisam mu se dao. Pobegoh glavom bez obzira. Gosn Lozar izvinte me. A za Rumuniju mi rekoše "pazi se žena. Hoće da naplaćuju." I ja sam se pazio žena a umalo da nastradam od muškarca. Pedaliranje je najbolji odmor od svega što me spopada tokom dana. Pedaliranje me opušta. Kada pedaliram, ne razmišljam. I gle, evo sledećeg većeg grada. Stigao sam u Lugoj. Sad, nemojte me kriviti za imena gradova. Imaju ona neke crtice, iznad, ispod, pa se Lugoj zove Lugož ili Lugoš. Veče je već padalo pa sam morao da se snađem za spavanje. Slepa ulica, odlično. Zadnja kuća, odlično. Pozvonih i pojavi se baka a za njom i dedica. Sad rumunski nisam znao, ali ona poče na nemačkom. Oni su bili Deutsch po prezimenu. Nemačka nacionalna manjina. I gle čuda, i nemački mi krenuo. Pa valjda sam i ja neki nemac koji nije na vreme učio nemački ali ga znam. Onako... Da li mogu da postavim šator – upitah, a to je bilo redovno pitanje koje sam svugde postavljo. Ovog puta na nemačkom. Kada su videli bicikl, kada su videli šator, kada su videli mene pitanje je bilo suvišno. Već sam stekao simpatiju. Da, kako da ne. I to kod nas u kući. Da nije malo hladno u šatoru? Ne, nije - odgovorio sam. I počeo sam da pravim mesto gde ću prespavati. Čaj je stigao odmah, posle i poziv da večeram kod njih.
SLIKA NEMA JER NI KAMERA NIJE RADILA. ZELENA SLIKA. A BAŠ MI JE ŽAO JER SAM O TEMIŠVARU IMAO POGREŠNO MIŠLJENJE. ŠTA ĆEŠ. SADA ZNAM.
Nemam primedbe na novoizgrađene zgrade., međutim, videće se za 20-30 godina, jesu li one kvalitetno građene. Eto ja krenuo u obilazak Temišvara. Doručakovao sam u centru grada. Veliki im je centar. Lep. Ne znam da li me podseća na bilo koji grad u kome sam bio. Idući dalje vidim da to nije sve. Ima u Temišvaru još toga da se vidi. Kad sam stigao do crkve presretne me jedan gospodin i pita; odakle, kuda, zašto? Upustih se u razgovor. Na kraju sam morao da odem do njega, da popijem kafu, da doručkujem. A on beše gej. Prvo mi je pričao da je u penziji i da zarađuje kao maser, a kada mi je to rekao donese i neko ulje da me namaže. E pa nisam mu se dao. Pobegoh glavom bez obzira. Gosn Lozar izvinte me. A za Rumuniju mi rekoše "pazi se žena. Hoće da naplaćuju." I ja sam se pazio žena a umalo da nastradam od muškarca. Pedaliranje je najbolji odmor od svega što me spopada tokom dana. Pedaliranje me opušta. Kada pedaliram, ne razmišljam. I gle, evo sledećeg većeg grada. Stigao sam u Lugoj. Sad, nemojte me kriviti za imena gradova. Imaju ona neke crtice, iznad, ispod, pa se Lugoj zove Lugož ili Lugoš. Veče je već padalo pa sam morao da se snađem za spavanje. Slepa ulica, odlično. Zadnja kuća, odlično. Pozvonih i pojavi se baka a za njom i dedica. Sad rumunski nisam znao, ali ona poče na nemačkom. Oni su bili Deutsch po prezimenu. Nemačka nacionalna manjina. I gle čuda, i nemački mi krenuo. Pa valjda sam i ja neki nemac koji nije na vreme učio nemački ali ga znam. Onako... Da li mogu da postavim šator – upitah, a to je bilo redovno pitanje koje sam svugde postavljo. Ovog puta na nemačkom. Kada su videli bicikl, kada su videli šator, kada su videli mene pitanje je bilo suvišno. Već sam stekao simpatiju. Da, kako da ne. I to kod nas u kući. Da nije malo hladno u šatoru? Ne, nije - odgovorio sam. I počeo sam da pravim mesto gde ću prespavati. Čaj je stigao odmah, posle i poziv da večeram kod njih.
SLIKA NEMA JER NI KAMERA NIJE RADILA. ZELENA SLIKA. A BAŠ MI JE ŽAO JER SAM O TEMIŠVARU IMAO POGREŠNO MIŠLJENJE. ŠTA ĆEŠ. SADA ZNAM.
Нема коментара:
Постави коментар